Pretraži ovaj blog

Dobrodošlica

Dobro došli na mjesto gdje se okupljaju najveći gurmani. Nismo jedini, ali smo najbolji. ;)

srijeda, 27. kolovoza 2014.

[U stranoj zemlji- 1. dio :] Pizza





Napokon sam odlučio napisati post koji već mjesecima unaprijed pripremam i najavljujem, no eto nekakvim spletom okolnosti čekao sam da napravim pizzu i to onu pravu domaću koju nigdje, ali zbilja nigdje ne možete pojesti, uključujući i domaću salsu od rajčica s kojom sam premazivao tijesto baš kao što to radite s klasičnim umakom od pasirane rajčice uz dodatke kojekakvih začina i neizostavnog origana. Vjerojatno se pitate zašto sam tek sada odlučio se ispričati Vam priču koju sam prošao prije pet mjeseci u Njemačkoj na radnom mjestu gdje sam završio radeći kao "pizza-jola" . Dogodilo se iz čistog i jednostavnog razloga, a taj je da Vam pokažem i neke od svojih pizza koje sam radio, poprilično objasnim Vam kako je to raditi za naše ljude vani i to ne iz razloga kako bih nekoga obeshrabrio i koji imaju na umu danas, sutra otići iz naše države trbuhom za kruhom. Priča kao i samo iskustvo koje sam tamo prošao i doživio je dosta negativno, no kao i uvijek pokušao sam i uspio iz tog iskustva izvući ono najpozitivnije jer mislim da se u životu sve događa s razlogom, baš kao i ova moja priča koja me dodatno ojačala i nikako nije obeshrabrila da nagodinu opet pokušam otići van i isprobam nešto drugo.


Koncept cijele priče odvio se prije nekoliko mjeseci kad sam dobio poziv od našeg čovjeka iz našeg grada da dođem raditi u Njemačku - Dortmund i manje jedno mjesto Lemgo. Kao i dosada obećane su zemlje i doline, kako ću s vlasnikom promijeniti kompletno cijeli menu, davati svoje ideje, osmišljavati jela, kako ću biti smješten u apartmanu u kojemu ću imati televizor, internet, te tokom razgovora mi natuknuo kako treba i osobu koja će mu pizze raditi. S time se jednostavno nisam složio i odmah mu dao do znanja kako me pizze ne zanimaju jer sam kuhar i kako želim svoje kuharske skillove unaprijeđivati i nadograđivati se, učiti... Na tome smo i ostali. Tada se dogodio taj put i putnička agencija preko koje sam išao. Na sami dan polaska čekajući svoj autobus ispostavilo se kako uopće ne idem tim autobusom, već sasvim trećim, što mi je već tada davalo nekakve znakove da bih najbolje trebao odustati od toga svega, no tko bi se toga uopće sjetio ili razmišljao na takav način. Putovao sam poprilično dugo s time da sam imao i nekoliko presjedanja u vlakovima. Zamislite si sada situaciju kada imate recimo tri presjedanja, a sa sobom nosite dva ogromna kufera, jedan koji je bio moderniji i na kotačiće i jedan doslovno iz '60.tih godina, plus jedna torba preko ramena. Baš pred dolazak u Dortmund riknula mi je baterija na mobitelu, baš kao i na iPod-u, te nisam bio u mogućnosti da se ikome javim da sam stigao živ, zdrav i u jednom komadu, a neću niti spominjati kako došavši u to mjesto gazda me nije dočekao, baš kao što možete kako je to kada se pojavite u stranoj zemlji gdje nikoga niti išta ne poznajete, baš kao i većinu Njemaca koji ili jednostavno ne znaju ili ne žele razgovarati na engleskom jeziku i to ono jednostavno samo da vam daju nekakve informacija kako biste došli do odredišta. Na moju sreću i po samom dolasku vidio sam taksistu te odmah otrčao k njemu da ga pitam da li zna gdje se nalazi restoran u kojemu bih trebao započeti raditi i da li me može odvesti do tamo. Dobro smo se sporazumjeli, te me je bez ikakvih problema odveo do tamo. Došavši pred restoran nikoga nije bilo, bio je zatvoren. Niti sam mogao upotrijebiti svoj mobitel, te tamo negdje kod stolova i stolica sakrio svoje kufere, te odlučio se poći u potragu za bilo kakvom telefonskom govornicom da se mogu javiti bilo kome i čijeg broja sam se tada i u tom trenutku sjetio. Potraga je bila bezuspješna i baš po povratku dočekao me gazda s dvojicom kuhara. Napravio je skandal i rekao mi kako je pomislio da mi se nešto dogodilo, kako su se i moji u Hrvatskoj zabrinuli za mene jer se nikome nisam javio. Obrazložio sam mu svoje razloge, no on je taj koji nije niti imalo razmišljao o meni, a kamo li da me je dočekao na kolodvoru kad sam stigao.


Od samog početka nisu se postavili kako su trebali prema meni iako su doduše i gazda i gazdarica bili strašno ljubazni i fini prema meni, što se kasnije manifestiralo da uopće nisu kakvim su se predstavili. Smjene sam radio dvokratno od 10h-15h i 17:30-23h, a mislim da mi od toga nema ničega goreg, uključujući i jedan slobodan dan, a taj slobodan dan sam se sam morao snalaziti za hranu kako god znam i umijem s obzirom da restoran svakog ponedjeljka nije radio. Bilo je i za očekivati kako ću završiti na pizzama o kojima nemam pojma, niti imam to pravo iskustvo, niti mogu pod stresom i pritiskom pizze stavljati na lopatu i ubacivati ih u pećnicu s time da sam mu sve iskreno i u startu rekao što znam i umijem. Što se tiče samoga menija na karti se nalazilo preko 100 različitih jela, uključujući i te pizze kojih je također bilo preko sto komada i na koju je svaku od nje išlo preko sedam, do osam sastojaka što je dotični gazda od mene očekivao da to sve naučim napamet u roku od tjedan dana. Neću niti spominjati kako je cijeli menu bio na njemačkom jeziku o kojemu jako malo znam i kad god sam gazdaricu koja je radila s nama u kuhinji upitivao što je što značilo, nekoliko puta sam od nje same dobio jezikovu juhu i komentar kako sam ja to već sve trebao naučiti i kako ona meni tokom posla nema vremena objašnjavati što je što. Od gazde sam dobio komentar kako sam totalno neizanteresiran za posao i kako sam si mogao cijelu menu kartu prepisati i prevesti si. Yeah right, ne znam samo kada i u ovakvim uslovima i dvjema smjenama, a da ne pričam kako sam završio na tim pizzama koje me uopće ne zanimaju. Tokom većeg posla negativna energija se mogla po gotovo svima osjetiti, totalna netolerancija i nerazumijevanje i doslovno iživljavanje na radnicima, kojekakva izderivanja...

Kako je vrijeme prolazilo meni osobno počelo se iz dana u dan gaditi tamo biti, a kamo li uopće i zamišljati da radim. Isto tako neću niti spominjati kako je od gazda nećak radio tamo kao konobar i koji je doslovno bio kao uhoda koji nas je sve kontrolirao kako i što tko radi, te njima prenosio razno razne informacije. Svoj prvi slobodni dan odlučio sam iskoristiti da obiđem većinu tog malenoga gradića koji me naprosto oduševio. Ljudi su jako topli i susretljivi, a gradić sam po sebi odiše posebnom pozitivnom energijom. Jedino mi je bilo krivo to što si nisam mogao zamisliti to radno mjesto i te naše ljude uspoređujući sve to s Njemačkom i svime viđenim.

Evo i nekoliko fotografija što sam uspio fotografirati. :)












Nakon što su gazde vidjeli da sam objavljivao svoje fotografije komentirali su kako sam se ja došao u Njemačku zajeb***** i naslikavati i to je bilo rečeno baš tim riječima. Naprosto nisam mogao vjerovati što čujem svojim vlastitim ušima, a da ne pričam kako sam svaki dan dolaskom u jutarnju smjenu od isfrustrirane gazdarice dobio jezikovu juhu iliti drugim riječima svaki dan mi je prigovarala i tražila greške kako nisam i nismo sve dobro očistili, što smo sve ostavili i tako iz dana u dan iz tjedan u tjedan tražiti bilo kakve greške i svoje privatne probleme liječiti i riješavati na radnicima. Pauze na koje pretpostavljam da sam imao, a zapravo ih nisam imao bile su samo jednom iliti tzv. "puš" pauze koje su trajale 2-3 minute i to je sve bilo. Prva jutarnja kava je bila ista i kad god bih je otišao popiti na tih par minuta gazdarica nas je uvijek gledala preko nišana. Sve se prerapidno odvijalo, a najviše negativnosti koja se doslovno mogla rezati nožem i to je ono što me dodatno dotuklo.
Tako sam gotovo pa svaki ponedjeljak i moj slobodni dan u potpunostio htio iskoristiti i posvetiti se obilaskom mjesta u koja još nisam zalazio. Tako je na red došao jedan manji bistro u kojemu smo jeli.


A pred sami kraj odlučio sam se za jednu rakiju i to navodno njihovu domaću. Sastojala se od one klasične rakije i plavih šljiva i likera od kruške, a naziva se ne mogu više sjetiti,a znam točno da se nije zvala niti viljamovka niti medica, no bila je  jako finog i pitkog, slatkastog okusa.


Što se drugih stvari tiče radio sam i domaću zelenu tjesteninu pomoću jednoga stroja u koji je trebalo ubaciti sve određene sastojke i normativ po kojemu se radilo, zatim čokoladni ravioli s punjenjem od bijele čokolade i cimeta, domaći baguette koji sam radio po potrebi i pekao ga svako jutro samim dolaskom na posao.




 Što se samoga smješta tiče prvih nekoliko dana boravio sam u jednom apartmanu koji je njima više služio kao ostava kojekakvog i raznog inventara i jedna soba koju sam dijelio s dvojicom radnih kolega. Nakon toga sam premješten u jednu stariju zgradu s dva kata koja je doslovno bila pred rušenjem. Prvu noć nisam nikako mogao spavati jer zvučna izolacija zidova je bila jako loša tako da sam tu istu prvu noć imao dojam da mi sustanari ulaze u sobu. Hodnici se danima nisu čistili, niti je to itko održavao, a da ne spominjem kante za otpatke koje su uvijek bile prepune i u kojima su se mogle pronaći kore od banana, ljuske od jaja i mušice koje su plazile po tom svemu. Preko Wi-Fi se nisam mogao nikako spojiti jer je očigledno bilo preveliko opterećenje modema, tako da je i taj dio pao u vodu pa sam morao preko mobitela i trošiti dodatno kune. No na svu sreću pronašao sam i nekoliko internet kafića pa bih tamo odlazio na nekoliko sati i dopisivao se sa svojom obiteljima i drugima.

A soba koja je bila odijeljena od kupaonice i WC-a su izgledali ovako, pa Vi sad recite da je to sve normalno i da su to tzv. normalni uslovi i ono što mi je rečeno na što ću doći i dobiti. Osjećao sam se kao da sam u nekakvom logoru, a da ne pričam kako se kroz zidove mogla čuti galama i partijaniranje do rano jutarnjih sati koji mi jednostavno nisu dali mira, baš kao i wc-i i kupaonice koje su bile zauzete po cijele dane. U tih nekoliko tjedana otuširao sam se možda tri puta i to naglasak na "možda" jer jednostavno nisam htio riskirati svoje zdravlje zbog nečega kao što je ovo bilo. 






Odlučio sam se jednom i kremšnitu napraviti, no oko je nje je nastao preveliki cirkus. Naime na dan kad sam je radio jedan pomoćni kuhar i dečko koji je konobario ( nećak od gazda ) odlučili su mi pomoći, no to je bilo sve samo ne pomoć. Odvojio sam 12 komada jaja - bjelanjke od žumanjaka, te u žumanjke dodao oštrog brašna i šećera kristala, te me je nećak od gazda pitao da li je to za baciti?! U šali sam mu rekao da je i pogledao onako popreko.Nakon nekoliko minuta svi su se spustili dolje u podrum i rekli mi kako je on polovicu te smjese od žumanjaka bacio u smeće.Doslovno mi je pao mrak na oči kad sam to čuo, te odmah otišao do gazde da mu kažem što je napravio, te da ću morati napraviti novu smjesu i potrošiti dodatna jaja, te da to nisu stvari za zafrkavanje jer se radi o slasticama za koje moram imati točan normativ. Gazda se naravno jako naljutio, dok je nećak pokušavao svaliti krivnju na mene ili barem sam ja stekao i dobio takav dojam. Što se tiče njihovog slatko vrhnja za šlag poprilično se dosta razlikuje od ovog našega jer se u njega treba dodati još šećera i učvrščivaća za šlag što mi je zadavalo dodatne probleme.Sve u svemu nekako sam to već iskombinirao, no kremšnita nije bila onakva kakvom je radim kod kuće i dok sam radio u slastičarnicama, jer im je i brašno drugačje, točnije oštro brašno koje gotovo kao i glatko.Bila je ona ukusna i fino pjenasta, no to nije bio onaj finalni "touch" kakvim sam zamišljao, no pojela se. :)





Pogled kroz sobu i "obroci" ako se to uopće može tako nazvati koje sam imao svakog ponedjeljka.




I nešto malo začina sam kupio koji se ne mogu pronaći kod nas :


Kako je vrijeme prolazilo sve sam bio nezadovoljni i odlučniji da se vratim kući. Tako smo jedan kuhar i ja nakon nekoliko tjedana i jednog slobodnog ponedjeljka po prvi puta doslovno sjeli kao ljudi, zaputili se na bezinsku, kupili kave i popili je u miru. Pili smo je pola sata i nikada se bolje nisam osjećao s obzirom kako sam već naveo da su nam prve jutarnje kave trajale po nekoliko sitnih minuta. 


I fotografije mjesta gdje sam se presvlačio za posao i pred odlazak s posla :



I malo onog naslikavanja zbog kojega sam bio prozvan da sam tamo došao :


Što se tiče same prehrane tokom radnih dana bilo mi je rečeno da mi je hrana osigurana, tako da smo pred kraj prve smjene jeli ono što se gazda dogovorio s glavnim kuharom, a to su bili obroci koje svakodnevno jedemo, a za večeru su uvijek bile one najobičnije pizze ( veličine ) koje sam ja pekao i bilo ih je dvije koje smo dijelili na 5-6 ljudi, uključujući gazdu. Neću niti spominjati kako im se dizano tijesto koje sam umijesio nikada nije svidjelo, pa makar ih radio po njihovom normativu, tako da sam ispao nesposoban i osoba koja to nije znala raditi, baš kako sam i očekivao da će biti.  

Kad su gazde shvatili da definitivno se planiram vratiti kući totalno su se promijenili prema meni i doslovno se počeli uvlačiti i ulizivati mi se jer su se vjerojatno bojali kad se vratim kući da nešto loše ili ružno pričam o njima. Gazda me je isplatio za skoro četiri tjedna 320 eura i rekao mi kako mi tjedan dana neće uračunati jer sam se kao uhodavao u posao i rekao mi kako je on očekivao da mi plaća bude 400 eura, te što ja mislim o tome. Rekao sam mu ako on smatra da je to u redu neka mu bude, no jednostavno mi se nije dalo raspravljati s čovjekom koji se ne razumije u ugostiteljstvo, koji mi je obećao brda i doline, koji mi je dao posao da radim za koji nisam niti kvalificiran, niti me zanima jer je uvijek on smatrao da je u pravu i vječito je "tjerao vodu na svoj mlin".  Naravno da me za tih par tjedana nije niti prijavio, no kako nisam imao izrađenu karticu zdravstvenog i mirovinskog nisam ga mogao prijaviti inspektoratu rada, a htio sam i jednostavno nisam uspio jer sam bio vremenski ograničen zbog vlaka s kojim sam se planirao vratiti kući. Neću niti spominjati kako me je davio da mu što prije vratim ključ od onog vrhunskog apartmana kojega ste mogli vidjeti na fotografijama i to je sve ispalo na način kao da ću ukrasti ključ ili mu ga nikada vratiti.Gazda mi je rekao kako sam ga trebao tražiti novaca za hranu, no u sebi sam si dosta razmišljao o tome i o tome kako bi mi vjerojatno i to odbio od plaće zato ga i nisam tražio.Mnogi bi možda rekli da sam ga trebao tražiti, no tu je što je jer se više ništa ne može promijeniti. Jednostavno sam ih htio ostaviti u neznanju što je to što meni ne odgovara kod njega i cijeloj situaciji oko posla. Zadnji dan kad sam se oprostio od njega rekao mi je i barem priznao kako nisu postupili sa mnom od prvog dana kako su trebali, te da ima grižnju savjesti. Odgovorio sam mu kako ja nemam giržnju savjesti prema ničemu. Kuhar s kojim sam radio nije mogao vjerovati što nam se sve događa, te se i on uplašio za sebe da ga gazda neće prijaviti i dati mu mizernu plaću baš kao i meni i to pred zadnji dan mojeg odlaska. Na putu prema kolodvoru do kojega mi je trebalo više od pola sata i s poluotvorenim kuferom došao sam do željezničke stanice koja je bila zatvorena. Vidio sam da na stanici nije bilo nikoga te sam se uplašio i tamo proveo više od sat vremena sve dok nije igrom slučaja ili poslana od nekoga, te je upitao gdje mogu kupiti kartu za put prema Hannoveru. Rekla mi je da se karta kupuje u vlaku. Napokon je i taj vlak došao, ljudi su se počeli okupljati, a ja sam samo čekao da više uđem u taj vlak i što prije se vratim kući. Ulaskom u vlak upitao sam neke od putnika da li taj vlak ide za Hannover na što sam dobio odgovor kako sam sjeo u krivi vlak i to baš u tom trenutku kad je vlak već krenuo. Došlo mi je da plačem od muke i pomislio sam si kako ću zauvijek ostati ovdje. Vlak je krenuo do kraja tračnica kad se vozač vlaka "okreće" i vraća u istom smjeru, te je na tom kraju izašlo većinu putnika te sam vidio konduktera i upitao za svoju relaciju. Rekao mi je kako to je pravi vlak. Nitko nije bio sretniji od mene, te sam ga još zamolio da mi kupi kartu na automatu u vlaku jer ne znam njemački. Javio sam se ocu da sam napokon krenuo prema kući, no to nevoljavama nije bilo kraja...


Stigavši u Bielefield direktno sam tražio automat preko kojega bih kupio kartu za daljnje putovanje. Susreo sam jedne Njemce, te ih zamolio da mi kupe kartu za Bielefeld, a potom još jedno presjedanje za Hannover. Do nas je u tom trenutku stajao jedan čovjek srednjih godina, te se ispričao i rekao mi na engleskom kako on zna gdje je taj peron preko kojega ću dočekati svoj vlak, jer on očekuje svoju djevojku koja treba stići svakog trenutka. Zahvalio sam mu se, ona je izašla iz vlaka, a ja sam ostao pomalo frapiran jer nisam bio siguran da li je to je taj vlak iako je na njemu pisalo da ide za Bielefeld. Taj dečko je upitao konduktera, a on mu je rekao da ide. Predao sam mu svoju kartu, na što sam dobio odgovor kako to nije vlak s kojim ću ja ići što sam tek nakon nekoliko sati kasnije shvatio zašto. U biti radilo se o tome da su meni ti Njemci kupili kartu za vlak koja je bila druge kategorije, a taj vlak koji je došao je bio vlak prve kategorije iliti tzv. vlak za "elitu" i elitne ljude. Mislio sam da će mi u tom trenutku srce stati i da se sada više definitivno neću vratiti kući. Na svu sreću imao sam od jedne prijateljica mamu koja je baš tada bila u Njemačkoj i koja mi je to sve provjerila, baš kao što mi je rezervirala kartu iz Hannovera za Srbiju što se kasnije ispostavilo da opet nije točno. Nekoliko sati sam proveo na željeznici tražeći, gledajući i isprobavajući kako, gdje i na koji način da kupim kartu ali da ona bude važeća. Naišao sam na konduktere koji su baš u tom trenutku napuštali svoja radna mjesta, te sam jednu ženu upitao za kartu. Ona naravno nije razumjela niti pričala engleski, no nekako smo se sporazumjeli. No to da je netko imao priliku za poslušati i vidjeti mislim da bi doslovno umro od smijeha. Rekla mi je kako će ona biti kondukter u tom vlaku koji ide za Hannover no da isto tako mogu za Hannover i sa jednim vlakom koji ide iza ponoći no da ću opet imati dosta presjedanja ili da idem s njom oko šest ujutro. Rekao sam joj kako ću najbolje ići s njom, te je zamolio da me potraži na kolodvoru. Nisam znao što da radim narednih 6 sati, te se popeo na perone gdje se očekuju vlakovi. Na tim peronima su se nalazile kao nekakve staklene i zatvorene čekaonice gdje je svatko mogao sjesti, odmoriti ili spavati. Tako da sam tamo odspavao nekoliko sati, smrznuo se, naglo probudio i sljedećih deset minuta uhvatila me nekakva groznica koja me doslovno tresla. Pred sam cik zore, uputio sam se na glavni ulaz na kolodvor gdje sam ugledao istu tu kondukterku, te je počeo pratiti. Rekla mi je da ne moram novu kartu kupovati, te mi pokazala u koji vlak se mogu ukrcati. Zahvaljivao sam joj do neba i pred sam polazak samo mi je otkinula dio karte, te sam joj se opet zahvalio i tako sretno stigao u Hannover, no ni tu nije kraj ove priče...

Stigavši u Hannover doslovno sam počeo trčati prema jednom mjestu gdje sam trebao pokupiti svoje rezervirane karte, a prije svega toga sam naišao na jednog čovjeka koji je vozio taksi, te ga upitao gdje se nalazi taj autobusni kolodvor i da li me može odvesti do njega. Pokazao mi je samo prstom i rekao kako nema potrebe jer se nalazi preko puta jedne te ceste, te da mogu i pješice do tamo. Stigavši tamo nakon dosta dugo vremena čuo sam ljude koji govore našim jezikom, pokupio svoje rezervirane karte, te čekao autobus. Stigla su četiri autobusa i kako je koji dolazio svakom vozaču sam pokazao svoju kartu te ih ispitivao s kojim idem. Od ta četiri autobusa ispostavilo se da ne idem niti sa jednim, te sam poslan na prvi autobus gdje mi je rečeno kako idem s njima,no da mi karta za Srbiju ne važi već će biti dovoljna samo ta druga koju sam također imao kupljenu i kod sebe. Tad sam čuo od drugih ljudi kako se baš u tom trenutku, tom mjesecu i tom danu mijenjale sve vozne linije autobusa, vlakova, aviona, zato nitko nije znao ništa, no najbitnije je bilo to da sam sve bliže i bliže svojoj kući.Tako da sam imao još jedno presjedanje autobusom iz Hannovera za  Nuremberg i onda od njega direktno za Osijek. Stigavši u Nurember čuo sam još jedne putnike kako također idu za Osijek te im se odlučio pridružiti. Baš u trenutku kad sam sjeo u autobus molio sam Boga samo da mi karta bude u redu s obzirom što sam dosada sve već prošao. Kondukter dolazi do mene i gleda me preko "snajpera". Počeo sam samo lagano ludjeti, te me upitao da li sam ja sad ušao u ovaj autobus. Rekoh mu da jesam i napokon se odvilo to posljednje putovanje znajući da se sada definitivno vraćam kući.


I eto to bi bila priča koju sam prošao u Njemačkoj. Vjerojatno da sam i neke od detalja zaboravio, no napisao sam što sam detaljnije mogao. S obzirom koliko se negativnih stvari odvilo na putu prema tamo, poslu i povratku kući pokušavao sam izvući iz cijele te priče samo ono najpozitivnije, a to je da ja to zapravo mogu, da se mogu snaći bilo gdje, baš kao i raditi i to je jedino što me tada utješilo s obzirom na splet okolnosti. Kroz nekoliko dana ću objaviti i recept za svoje pizze koje sam nedavno objavio na grupi, baš kao i za dizano tijesto i domaću salsu od rajčice. :) Stay tuned!

Broj komentara: 10:

  1. Veoma sadna priča. Na žalost nisi imao sreče a i bolje je, da si otišao, jer to zaista nisu bili pravi uslovi za rad. Težko iskustvo je za tobom. Sretno naprijed.

    OdgovoriIzbriši
  2. Razgledajući slike baš mi se na prvi pogled ućinilo da je lepo putovanj.Čitajući videh da nije baš sve tako,,nažalost i ovakva putovanja nekad napravimo...

    OdgovoriIzbriši
  3. Kad gledaš u kojem smo stoljeću i koliko svijet napreduje, ali to robovlasničko tretiranje radnika se izgleda nikad ne bude promijenilo. Žalosno da si morao proživjeti ovo teško iskustvo. U drugu ruku takva iskustva čovjeka ojačaju, ali je to slaba utjeha.

    OdgovoriIzbriši
  4. Nije dobro (barem s financijskog aspekta) biti bez posla, a s druge strane nije moguće dugo izdržati u nemogućim radnim uvjetima. Nadam se da je sada to nezadovoljstvo iza tebe i da ćeš biti zadovoljan sa sljedećim poslom, želim ti svu sreću.

    P.S. Kako ti izgleda tekst ovako podijeljen na odlomke? Šta nije lakše čitati?

    OdgovoriIzbriši
  5. Vrlo interesantno iskustvo. Samo, na sve to gledaj kao na jos jedno zivotno iskustvo. Ja sam isto dosla u Kanadu da radim kao kuvar i imam za ovih 6 godina nekoliko romana da napisem od najlepsih do najruznijih iskustava, ali tvoje iskustvo je bas na samom startu veoma lose. Od danas necu vise da se zalim na svoja desavanja jer meni ipak niko nista nije obecao i receno mi je "kad dodjes videces i sama sta je i kako je". Ako ti se pruzi ponovo sansa za neki drugi odlazak, nemoj ga porediti sa ovim... sve je to zasebna prica. Srecno za ubuduce :)

    OdgovoriIzbriši
  6. Tužna priča..žao mi je što je tako ispalo, ali ljudi kažu "svako zlo za neko dobro" :) Radujem se receptu za pizzu! Sretno i lijep pozdrav!

    OdgovoriIzbriši
  7. Ja ne razumiijem zašto si ti putovao vlakom?! Ovo je presmiješno koliko kupovanja karata i ostalo sve što se izdogađalo, baš ne razumijem, pa sjedneš na bus i to je to.

    OdgovoriIzbriši
  8. ovo je prestrasno! :(

    OdgovoriIzbriši
  9. Ne znam sto bih rekao ja imam slicno iskustvo kada sam prvi puta bio u nemackoj
    Ali sada sam drugii puta u njemackoj imam svoj stan koji i placam inam relativno solidnu placu od 1600€
    Ali gazdu koji nema nista iskustva u ugostiteljstvu pa je to problem njegova zena mosli da zna nesto priuceni je kuhar i sebe naziva tako a ja sa 30 godina provedenih u kuhinji ne znam dovoljno
    Pozdrav svima

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zato nam i je većine gastro scene takva kakva jest. Sve samoprozvani ugostitelji, a oni koji otvaraju sve takve i slične lokale ( restorane, slastičarnice... ) među najgorima, eto. Čast iznimkama no mogu ih nabrojati na prste jedne ruke.

      Izbriši

Cijenim i slušam svačije mišljenje. Osjećajte se slobodnim i ostavite komentar ; ne brinite ne grizem! ;) Isto tako ukoliko imate bilo kakvih pitanja u vezi recepata, kuharstva općenito, slobodno mi se obratite preko bloga, FB grupe ili e-mail adrese.

I appreciate and listening opinion of each person. Please feel free and leave a comment, do not worry I do not bite! ;) Also, if you have any questions about recipes, culinary generally free to contact me through the blog, FB group or email address.